Život izbavljen iz paralela

„Razmjestim po stropu... sto pedeset htijenja / Jutarnje dileme, ono što sam bio / Ono što ću biti.“ Tako u pjesmi Inventura kazuje Momčilo Popadić kao da je mogao predvidjeti koliko će se njegovi davni stihovi uklopiti u novu dramsku premijeru Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu. Paralelni svjetovi u režiji Gorana Golovka i dramaturškoj obradi Jasena Boka donijeli su na scenu neobičan spoj drame Mire Gavrana i skladbi splitske rock-grupe Metak, koje su izravno naglasile tihu ustrajnost sveučilišnoga profesora Adama, kojega tumači Trpimir Jurkić, u bijegu od svoje stvarnosti u neke njemu nove i prijaznije, kao i hladnu koristoljubivu ambiciju njegove supruge Suzane, u glumačkoj izvedbi Nives Ivanković, koja ga iz te osvojene slobode silom nastoji „vratiti“.

Prizor iz nove Gavranove predstave u Splitu / Snimio Matko Biljak

Velik broj likova i njihovih međusobnih zapletenosti koje ih vode u osobne, bračne, obiteljske, moralne, poslovne krize dočekala je scenografija u raskošnoj crvenoj boji Marina Gozzea, postavljajući nekoliko životnih prostora. Prvi je takav prostor spavaća soba u kojoj ljubuju Petar, Adamov brat, kojega glumi Elvis Bošnjak, i vječna ljubavnica Ana, koju glumački ostvaruje Zorana Kačić Čatipović. Drugi je prostor soba u kojoj Marta, Petrova supruga, u izvedbi Tajane Jovanović, u gorkim suzama razgovara sa svojom zbog prekinute trudnoće nepostojećom kćeri, koju glumački oblikuje Anastasija Jankovska. Nerođena kći Klara govori, izgleda i kreće se kao lutka. U trećemu prostoru, bolničkoj sobi, o Adamu unatoč njegovu opiranju, pokušava se skrbiti bolničarka, koju glumi Andrijana Vicković. Četvrti je prostor ordinacija psihijatrice Vere, glumi je Arijana Čulina, koja se razočarana u svoga partnera Antu, u izvođenju Gorana Markovića, veže uz Adama, razumijevajući njegovu muku. Peti je prostor dnevna soba Adamova i Suzanina doma, gdje doznajemo koja ga je trauma uvela u stanje „disocijativne fuge“, amnezije kojom se brani od svoga dosadašnjeg života, u kojemu sudjeluje i Tom, Adamov prijatelj, kojega interpretira Vicko Bilandžić.

U prednjem dijelu scene događaju se novi Adamovi životi, prvi u Splitu, gdje upozna udovicu Ladu, koju glumački prikazuje Snježana Sinovčić Šiškov, i svojim je prijateljstvom pridigne iz tugovanja, a drugi, na samu kraju, kada mu u Opatiji ususret dolazi psihijatrica Vera, ovaj put pristajući na otvoreni poziv u život, koji se ni pod koju cijenu ne želi odreći svoje novosti i slobode.

Prizori su vješto animirani svjetlom i brzo se izmjenjuju, a dojam bezizlaznosti i vječnog vraćanja istog, koji potencira i Robert, Adamov kolega u izvedbi Nenada Srdelića, pojačavaju intermeci u kojima likovi, osim Adama, žure scenom različitim ponavljajućim putanjama, međusobno se privlačući i odbijajući kao navijene lutke.

U dnu pozornice, uzdignuti u crveno uokvirenoj galeriji, glazbenici Joško Cikatić, Andrija Ječmenjak i Pere Eranović (izvrsno povezuje glazbenu i glumačku ulogu) izveli su popularne skladbe skladatelja Mirka Krstičevića i pjesnika Momčila Popadića, čiji tekstovi odgovaraju situacijama u kojima se likovi zateknu i besciljno vrte, svi odjeveni u besprijekorne crvene kostime (Mladen Radovniković), osim Adama i nepostojeće kćeri Klare, koji i različitom bojom odjeće pokazuju svoj odmak od stvarnosti.

Tako skladbu Ludnica pjeva Liječnik (Marjan Nejašmić Banić), Ljubavnica se nalazi u stihovima U čekanju („Već su mi prošla dva-tri života / Pomalo moja, pomalo tuđa“), a Bolničarka svoju obiteljsku težinu utapa u pjesmi Ona ima svoju dragu mamu. Sve troje izvode primjerenom žestinom i ostale skladbe, prekidajući tijek istovremenih priča u zatvorenom krugu iz kojeg je Adam zahvaljujući iznenadnoj dijagnozi uspio pobjeći. Premda svi dijalozi nose svoj dio beznadne težine stvarnosti u kojoj se on nalazi(o), u mnogima se zadržala dobra mjera humora koji razbija monolitnost paralelnih svjetova. Sveprisutna žarkocrvena u posljednjem prizoru poljuljana je plavim nebom na velikom platnu u pozadini i plavim tonovima Adamova i Verina odijela, kao uskim putovima koji se naglo šire prema prostoru slobode drukčijeg života.

Na premijeri je 30. studenoga u Splitu bio i autor drame Paralelni svjetovi (praizvedena je 2010. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku u režiji Roberta Raponje) Miro Gavran.